Jedan rukav iz zbirke Muzeja Republike Srpske ima prilično precizan opis. Potječe s kraja 19. stoljeća: domaće laneno platno, ručno šivenje, tamnoplavi vez. Unutar velikog pravougaonika oblici nalik slovu Z povezani su kukicama i križićima. Katalog navodi tri tehnike, provlak, prutačku i potkic, te bilježi da je predmet nabavljen od Bogdana Nikolića iz Banje Luke 1950. godine.

Ime vezilje nije navedeno. Osoba od koje muzej nabavi predmet ne mora biti osoba koja ga je izradila. Ipak, ovaj opis daje više od uobičajene napomene da je riječ o lijepoj plavoj šari. Znamo materijal, način izrade, vrijeme nastanka i dio puta kojim je predmet stigao u zbirku. Vezilja je birala svaki od tih detalja, ali nam katalog ne otkriva njeno ime.

Zmijanjski vez vezuje se za žene iz sela Zmijanja u Bosni i Hercegovini. UNESCO-ov opis spominje odjeću i kućni tekstil ukrašen ovim vezom, od svadbenih haljina i marama do posteljine. Navodi i zajednički rad žena uz razgovor i pjesmu. Uči se posmatranjem i vježbom, a poznati elementi slažu se u različite cjeline. Gotov odjevni predmet samo je dio tog procesa koji je najlakše ponijeti sa sobom.

Plava boja toliko se ističe da je postala znak raspoznavanja. Ipak, ne može sama objasniti cijeli vez. Regionalni centar za nematerijalnu baštinu u Sofiji navodi jednobojni konac, plavi ili crni, te smješta muzejsku zbirku u tekstilni fond etnografskog odjeljenja u Banjoj Luci. Kad obratiš pažnju i na nešto osim boje, primijetiš i druge stvari: kako su oblici spojeni, koliko je platna ostalo prazno i kako šara prati oblik odjeće.

Opisani rukav predstavljen je u internetskoj izložbi Etnografskog muzeja u Beogradu. Uz njega stoji sasvim drugačiji predmet: srebrna filigranska narukvica iz kolekcije nakita Tragovi, iz 2014. godine. Zanimljiv je taj par. Motiv može preći s platna na metal i ostati prepoznatljiv. Znanje potrebno da se izveze ne prelazi s njim samo od sebe. Uživati u narukvici i naučiti vez dvije su različite stvari. Obje imaju svoje mjesto.

A ljudi koji prenose to znanje imaju imena. Kulturni centar Srbije u Parizu najavio je za 24. april 2026. radionicu sa Svjetlanom Marković, veziljom i saradnicom Muzeja Republike Srpske. Prema najavi, program je trebao obuhvatiti historiju i tehnike veza, uz osiguran materijal i rad na srpskom i engleskom jeziku. Taj datum je prošao. Najava nam govori šta je bilo planirano, ne kako je radionica protekla. Ipak, važni su konkretni detalji: uz izložbu je ponuđen rad s materijalima, a navedeno je i ko će podučavati polaznike.

Zmijanjski vez upisan je na UNESCO-ovu listu 2014. godine. U opisu se posebno spominje njegova važnost za raseljene ljude, kojima izvezena odjeća može biti izraz lokalnog i nacionalnog identiteta. Zato riječ „ukras“ nije uvijek dovoljna. Nekome je šara skladna cjelina, a nekome veza s domom.

Alat za pravljenje šara u ovom broju digitalni je eksperiment s ponavljanjem i simetrijom, a ne poduka iz autentičnog zmijanjskog veza. Na ekranu lako ponovimo oblik, a da gotovo ništa ne saznamo o radu iza njega. Kataloški opis starog rukava otkriva dio tog rada, ali ne i ime vezilje. Vrijedi se toga sjetiti kada gledamo predmete koji nastaju danas. Uz opis šare treba navesti i osobu koja ju je izradila.

Nazad na naslovnicu

Besim Nikšić učio je drvorezbarstvo kod Sadika Šašića. Prema podacima Grada Konjica, obuku je završio 1955. godine. Pet godina kasnije s bratom Mukeremom otvorio je radionicu Neretva. Poslije je podučavao i svog sina Adema, koji je po struci arhitekt. Toliko historije može stati iza jednog rezbarenog predmeta, a da još nismo ni počeli govoriti o njegovom ukrasu.

Uz ova imena rečenica „prenosi se s generacije na generaciju“ dobiva stvarno značenje. Neko je podučavao, neko učio. Dvojica braće pokrenula su posao, a sin je u njega unio znanje iz druge struke. Zanat je opstao jer su ga ljudi savladali i nalazili razloge da nastave.

U Konjicu se rezbare male kutije, ali i namještaj i cijeli enterijeri. U opisu zbirke porodice Nikšić Grad navodi orah, krušku, trešnju, dud i javor. Osamnaest predmeta iz Besimove zbirke proglašeno je nacionalnim spomenikom 2006. Među njima su ormari, stolovi, stolice i niski stolovi, peškuni. To su predmeti za sobu u kojoj se živi, a ne samo za gledanje.

Kad pogledaš rezbarenu površinu, prvo pratiš ornament. Tek onda primijetiš odluke koje su mu prethodile. Koliko drveta ostaviti bez ukrasa? Gdje prekinuti šaru? Kakav će rub stola biti pod rukom? Predmet i nakon ukrašavanja mora ostati upotrebljiv. To su pitanja dizajna na koja svaka nova izrada ponovo traži odgovor, čak i kad je tehnika naslijeđena.

Ista pitanja prate rad Zanata, savremenog brenda namještaja porodice Nikšić. U svom objavljenom osvrtu Orhan Nikšić opisuje saradnju s dizajnerima među kojima su Monica Förster i Harri Koskinen, a razvoj firme povezuje sa zapošljavanjem i obukom drvorezbara. To je priča firme o vlastitom uspjehu, ne slika cijelog zanata. Važno je i šta takve narudžbe omogućavaju ljudima koji zaista rezbare drvo.

Jedan manje fotogeničan dio te priče nalazi se u izvještaju Evropske banke za obnovu i razvoj iz 2023. S rastom potražnje u Zanatu su se pojavili problemi s kvalitetom i kašnjenjem isporuka. Dio odgovora bio je softver za ponude, račune, raspoložive kapacitete radnih stanica i praćenje narudžbi.

Sistem za praćenje narudžbi rijetko ulazi u romantične priče o zanatstvu. Ali radionica koja ne uspijeva pratiti posao teško ga može isporučiti na vrijeme. Ovdje digitalni alati pomažu proizvodnji predmeta čija se vrijednost i dalje oslanja na ručno rezbarenje. I taj administrativni posao pripada priči.

Konjičko drvorezbarstvo upisano je na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva 2017. UNESCO u opisu obuhvata i ljude koji rezbare kod kuće, uz majstore u radionicama, te navodi da zanat dijele zajednice različite vjerske i etničke pripadnosti. Tradicija je šira od bilo koje pojedinačne firme.

Porodica Nikšić otvorila je Muzej drvorezbarstva 2019. U Zanatovoj objavi o obnovljenoj postavci iz 2026. opisan je dio nazvan „Ideas Factory“, sa skicama, prototipima, alatima i završenim predmetima, te radionicom za demonstraciju zanata. Tu pažnju zaslužuju i međukoraci: pokušaj od kojeg se odustalo, promijenjeni oblik, alat kojim je napravljen određeni rez.

Na površini gotovog stola malo se toga može pročitati. Ime učitelja, odbačeni prototip i trud da radionica opstane lako ostanu izvan fotografije. A o opstanku konjičkog drvorezbarstva govore više nego sama šara.

Nazad na naslovnicu

Džezvu je lako prepoznati na fotografiji Sarajeva. Drugi predmeti traže malo više objašnjenja. Čemu je služio ibrik? Zašto sahan ima baš taj oblik? Šta se nosilo na tacni, a šta je stajalo u sobi?

Zbirka metalnog posuđa Bošnjačkog instituta u Sarajevu otvara mnogo širi svijet od suvenirskog pribora za kafu. U njoj su posude za vodu, jelo i kafu, mangale i velike tacne. Bakar je služio za kuhanje, donošenje vode, posluživanje hrane i opremanje doma. Zbirka sadrži i predmete iz Turske, Perzije, drugih dijelova Bliskog istoka i Magreba, među njima i one donesene s hodočašća. Iste potrebe dobivale su različite oblike i ukrase.

Stari zanat ostao je zapisan u nazivu Kazandžiluk. Ulica je dobila ime po kazandžijama, majstorima čiji se naziv veže za kazan. Na istočnoj strani Baščaršije razvijala se izrada kućnog posuđa, ali i većih predmeta po narudžbi. Vrijednost radionice bila je i u tome što je pravila stvari koje su ljudima trebale.

Ulica je zaštićena kao dio cjeline koju čine Kazandžiluk, Male daire i Luledžina, odlukom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH iz jula 2009. Zaštićena adresa, međutim, nije isto što i živ zanat. Zgrade treba održavati, a radionicama trebaju ljudi koji znaju raditi i kupci kojima njihovi predmeti nešto znače.

Pojedine radionice imaju vlastite priče o tome kako se posao nastavljao. Porodica Hidić, čija je radionica na adresi Kazandžiluk 29, u svojoj historiji navodi Mehmeda Hidića kao predstavnika prve, a Kenana Hidića četvrte generacije majstora. Kao godinu početka rada navode 1936. Uz tradicionalne tehnike opisuju i izradu po narudžbi te kombinovanje bakra sa srebrom i zlatom. To je porodični prikaz historije. Daje nam imenovan izvor, ali ne govori gdje je napravljen svaki predmet koji se danas prodaje u ulici.

U istoj ulici radionica Sakiba Baščauševića predstavlja ponudu koja seže od posuđa i pribora za kafu do vaza i ukrasnih kutija. Na svojoj stranici razlikuje bakrene predmete s prevlakama od kalaja, srebra i zlata te navodi da proizvodi nose vlastitu oznaku.

Ove razlike pomažu ti da postaviš konkretnija pitanja od samog „je li autentično?“. Ko je oblikovao predmet? Ko ga je ukrasio? Kakva mu je završna obrada? Je li baš taj komad namijenjen upotrebi ili ukrasu? Pitaj majstora kako ga održavati i za šta je napravljen. Nije svejedno služi li površina samo kao ukras ili dolazi u dodir s hranom. Opći opis zanata ne može dati odgovor za svaki predmet u radnji.

Vrijedi i pogledati prije nego što odlučiš nešto kupiti. Uporedi oblik posude za vodu sa širokom površinom tacne. Primijeti gdje je ukras gust, a gdje je metal ostavljen bez šare. Muzejska zbirka posebno jasno pokazuje vezu između oblika i namjene. U radionici ti ime ili majstorska oznaka omogućavaju da predmet povežeš s osobom koja stoji iza njega.

Pribor za kafu toliko je prepoznatljiv znak Sarajeva da iza njega lako nestane ostatak ovog rada. Mangala, ibrik i sahan služili su različitim svakodnevnim potrebama u kući. Kazandžiluk je odgovarao na te potrebe mnogo prije nego što je postao mjesto koje treba posjetiti. Uz ornament, vrijedi sačuvati i priču o toj svakodnevnoj upotrebi.

Nazad na naslovnicu

Slova na stećku Vlatka Vlađevića okrenuta su naopako. Natpis se proteže preko tri strane kamenog sanduka iz Vlađevina kod Rogatice, koji se danas nalazi u Zemaljskom muzeju BiH. Gornji rubovi su oštećeni, a natpis je sačuvan. Muzej navodi mogućnost da je takav položaj slova trebao zaštititi natpis. To je pretpostavka, ne riješena zagonetka. Stoljećima kasnije, ni sačuvani natpis ne otkriva zašto je uklesan baš tako.

Stećke često prvo upoznamo kroz slike: podignutu ruku, jelena, red svijetlih blokova u travi. Njihove oblike lako prepoznajemo. Postanu znak Bosne i Hercegovine prije nego što se zapitamo čiji su grobovi pod njima i ko je te blokove oblikovao.

U Boljunima kod Stoca dio tog rada ima ime. Službeni zapis o lokalitetu svjetske baštine navodi klesara Grubača i pisara Semorada, uz druge majstore i pisare. Izrada spomenika mogla je obuhvatati i oblikovanje kamena i sastavljanje ili klesanje natpisa. Potpisi remete uvriježenu sliku bezimenog narodnog stvaralaštva. Neko je obavio taj posao i ponekad se pobrinuo da se uz djelo sačuva i njegovo ime.

Isti zapis donosi neobično raznolike prizore iz Boljuna: lov, ples, štitove i mačeve, ženu s djetetom, fantastične životinje. Uz njih nema urednog rječnika značenja. Pažljivo gledanje traži da prihvatiš razliku između prepoznavanja lika i razumijevanja onoga što je značio ljudima koji su naručili spomenik. Jelena možeš vidjeti. Objašnjenje zašto je baš taj jelen na baš tom grobu traži više od privlačne priče.

Stećci su nastajali od 12. do 16. stoljeća, a najviše ih je iz 14. i 15. stoljeća. Dvadeset osam nekropola upisanih na UNESCO-ovu listu 2016. nalazi se u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji. UNESCO posebno navodi da su ih koristile pravoslavne i katoličke zajednice te zajednice Crkve bosanske. Te činjenice ne dopuštaju da se stećci jednostavno svedu na jednu današnju nacionalnu ili vjersku oznaku. Pripadaju historiji prostora čiji su odnosi bili složeniji od kratkog natpisa na suveniru.

Čuvanjem površine čuva se i ta složenost. Zemaljski muzej bilježi konzervatorski rad na stećku s Radimlje, uključujući uklanjanje naslaga i popravku manjih pukotina. To je stručan zahvat, ne poziv posjetitelju da četkom učini reljef vidljivijim. Istrošeni detalji ne mogu se tek tako vratiti.

Naša digitalna ploča otkriva izmišljeni reljef. Ništa ne dodiruje pravi spomenik. Na nekropoli ostavi kamen kakav jeste: bez krede, preslikavanja trljanjem preko papira, kvašenja ili penjanja radi bolje fotografije. Promijeni ugao i pogledaj ponovo. Svjetlo može otkriti liniju koja ti je ranije promakla. Ako je ne otkrije, i nečitljiv trag vrijedi sačuvati za nekoga ko će doći poslije tebe.

Nazad na naslovnicu

Za izložbu Zemaljskog muzeja BiH u Sarajevu 2018. odabrano je petnaest tkanih predmeta. U podacima o izložbi navedeni su etnologinja Marica Filipović, konzervatorica tekstila Azra Bečević-Šarenkapa i preparator Damir Lazzari. Izbor predmeta bio je tek početak. Trebalo ih je pripremiti za izlaganje i približiti posjetiteljima koji ih možda nikada nisu koristili onako kako su ih koristili njihovi nekadašnji vlasnici.

Promjena prostora mijenja i način na koji vidiš ćilim. U sobi dijeli mjesto s namještajem. Na muzejskom zidu možeš mu posvetiti punu pažnju. Nijedan pogled ne otkriva sve: muzej približava predmet, ali ga istovremeno odvaja od svakodnevice kojoj je pripadao.

Federalno ministarstvo kulture i sporta navodi da su ćilimi prekrivali podove, krevete i sećije, služili kao zavjese i zidni ukrasi te bili dio djevojačke spreme. Svesti ih na podnu prostirku znači previdjeti dobar dio njihove upotrebe. Mogli su promijeniti izgled čitave sobe, a da u nju ne uneseš nijedan komad namještaja.

Na fotografiji je ćilim datiran u 1908. godinu, iz muzeja Franjevačkog samostana u Fojnici. Stepenasti medaljoni i široki obrubi vide se i u jednobojnoj obradi ovog broja. Boje, međutim, nedostaju. Fotografija ti dopušta da proučiš raspored motiva, ali ne može zamijeniti predmet. U njenom opisu nije navedeno ni ime tkalje. Sačuvana godina ne znači i sačuvanu životnu priču. Ne treba je izmišljati da bi rad bio vrijedan pažnje.

Zbirka Zemaljskog muzeja obuhvata predmete od početka 19. stoljeća do osamdesetih godina 20. stoljeća. U muzejskom opisu razlikuju se glatke i rutave površine, kao i ćilimi izrađeni iz jednog komada ili sastavljeni od više dijelova. Ta raznolikost nestaje kad se za svaki bosanski ćilim kaže da je isti s obje strane. Način izrade važan je koliko i sama šara.

Kad kažeš da je nešto sačuvano, lako je zamisliti predmet sklonjen na sigurno i ostavljen na miru. Podaci o izložbi govore o zahtjevnijem poslu: odabrati predmet, pripremiti ga i odlučiti kako ga izložiti. Radu osobe koja ga je izradila pridružuje se rad ljudi koji brinu da opstane. Fotografija može zabilježiti šaru, ali za čuvanje same tkanine potrebna su druga znanja.

Na digitalnom tkalačkom stanu šaru možeš obrisati i početi ispočetka. Ćilim u Fojnici datiran je u 1908. godinu. Iza njegovih motiva ostaje rad koji vrijedi pažljivo pogledati.

Nazad na naslovnicu